Vlak bez tračnica

Dolazak Matthewa Palmera i Angeline Eichhorst u Sarajevo, s ciljem da potaknu političare na reformu Izbornog zakona i Ustava BiH, sugerira opredijeljenost Washingtonske i Bruxelleske administracije za pojačani pritisak kako bi se otkočio proces demokratizacije, ali i prihvaćanja evropskih standarda i vrijednosti kao uvjeta pridruživanja BiH društvu evropskih naroda. Dolaskom u Sarajevo to su, uostalom, i oni sami priznali – da, kako se izjasni gospođa Eichhorst, zajedno žele ohrabriti bosanskohercegovačke političare da konačnu počnu raditi na provedbi relevantnih presuda sudova za ljudska prava, uključujući i ono što se podvodi pod vladavinu prava. Ili jezikom Matthewa Palmera, da se rješava izborna reforma i ograničena ustavna reforma. No, i jedno i drugo su dodali kako SAD i EU, u ime kojih su tu, nemaju konkretna rješenja, da ona moraju biti plod domaćeg konsenzusa, a da se od njih može očekivati svesrdna pomoć u uspostavi dijaloga i sazrijevanju svijesti o važnosti da se te reforme dogode što je moguće prije.

Iako je dvojac Palmer-Eichhorst svoj ponovni dolazak najavio već za jesen, izvjesno je da pristupom, na kojem su motivaciju lokalnih političara za neophodne ustavne i zakonske promjene pokušali graditi ovaj put, neće izroditi rezultat kojeg priželjkuju, a kojeg, zašto ne reći i to, iščekuje i prosječni bosansko-hercegovački građanin. Gorak okus u ustima im je stvorio i sam protokolarni dio  bosanskohercegovačkog iskustva – činjenica da je prvi čovjek zemlje domaćina, predsjedavajući kolektivnog šefa,  izazvao skandal već kod zajedničkog slikanja izbjegavajući stati pred zastavu zemlje koju nominalno predstavlja. No, apstrahira li se taj dio, na pesimizam upućuju i drugi detalji. Podsjetio bih, rije svega, na reakcije domaćih aktera neposredno nakon završenih razgovora s Palmeom i Eichhorst, a i u danima nakon njih. Ako je temeljem njih suditi, posredovanje američko-briselskog dvojca, barem je takav dojam, nije pomoglo da se pomakne ni s mrtve točke.

I dalje se, kao sve prethodne godine, političari iz RS-a ponašaju kao da se reforma Ustava i Izbornog zakona ovog entiteta ne tiče. Da je, drugim riječima, ona stvar dogovora u Federaciji. I da su ga, kakav god bio, i oni spremni podržati pod uvjetom, dakako, da se njime ni na koji način ne dotiče Republika Srpska. Jer, ispade tako, na taj dio zemlje ni ne odnose se presude sudova – ni Ustavnog suda BiH ni Evropskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. Iako, takvo tumačenje ni na koji način ne odražava suštinu zvaničnih presuda, posebice presuda Evropskoga suda za ljudska prava.

I dalje, potom, lider HDZ-a Dragan Čović istrajava na logici „legitimnog predstavljanja“ kao uvjetu bez kojeg nije spreman podržati ni ustavne, ni promjene izbornoga zakonodavstva, koliko god ona ne odražavala sistem evropskih vrijednosti i koliko god u odnosu na nju postojao animozitet suvremenog svijeta – na što, među inim, upućuje i odbijanje i NATO-a i Evropskoga parlamenta da tu logiku ugradi i u vlastite dokumente, zapravo dijelove tih dokumenata koji se odnose na BiH kao slučaj.

Dojam je, ruku na srce, da je pod nešto snažnijim pritiskom bio lider SDA Bakir Izetbegović, i da se od njega tražila povećana spremnost na kompromis. Upitno je, doduše, odražava li to suštinu onoga što se u razgovorima s Palmerom i Eichhorst, kojima su zajednički prisustvovali prvi ljudi SDA i HDZ, i događalo? No, takav dojam sugerira Izetbegovićev (kasni) poziv u pomoć liderima opozicije nakon razgovora učetvero, a pred njihov susret s američko-bruxelleskim posrednicima. Prisjetimo se, uostalom, izjave mu kako će za stav SDA ključan biti sastanak predstavnika opozicije s posrednicima međunarodne zajednice i u vezi s načinom izbora delegata u Dom naroda Federacije i u vezi s izborom člana Predsjedništva BiH.  I da će SDA podržati sve ono na što pristanu i oni sami. Što su lideri SDP-a, Naše stranke i Naroda i pravde, očekivano dakako, označili još jednim pokušajem da se faktura za vlastite devrove ispostavi na plaćanje drugima ali i odbili da u takvim devrovima sami sudjeluju. Dojam je na koncu, iako u vezi s tim u javnost nije procurila ni jedna pažnje vrijedna informacija, da su tehnički detalji u reformi izbornoga zakonodavstva u ovim razgovorima bili u potpuno drugom planu. Da su, drugim riječima, izostali razgovori o rješenjima kojima bi se osiguralo da rezultati izbora odražavaju volju biračkog tijela. Je li to slučajnost, je li interes Hrvata, Bošnjaka i Srba i ovom zgodom pretpostavljen pravu na život bosansko-hercegovačkog čovjeka? Ili je, eventualno, taj set pitanja ostavljen za neku sljedeću rundu razgovora? Na ta pitanja, priznajem, ni sam nemam odgovor. No, indikativna je, i ni malo obećavajuća dakako, i sama spoznaja da su ona promakla ispod radara washingtonsko-bruxelleskih posrednika u razgovorima s lokalnim političarima.

Uzgred, prvi razgovori, koje su o reformi Ustava i Izbornog zakona s lokalnim političarima vodili predstavnici SAD i EU, zaslužuju još jednu napomenu. Za pretpostaviti je, naime, da su ih u Sarajevu organizirali Ambasada SAD i Ured Delegacije Evropske unije u BiH. Logično bi, potom, bilo da je poziv na razgovore upućen svim parlamentarnim političkim partijama, ako ne na entitetskom onda sigurno da na državnom nivou. No, to se nije dogodilo. Iz razgovora je, još konkretnije, izostavljena Demokratska fronta, po broju zastupnika jedna od jačih političkih partija i na entitetskoj i na državnoj razini. A pozvane su partije koje u odnosu na nju imaju i kraću historiju i lošiji parlamentarni kapacitet. Zašto je to činjeno? Da li je to slučajnost? Ili su po srijedi stavovi lidera ove stranke koji su smatrani smetnjom dolasku do mogućeg političkog rješenja? Ili je, eventualno, po srijedi nešto sasvim treće? To je pitanje na koje također nemam odgovora, ali i detalj kojeg zbog budućih razgovora vrijedi upamtiti.

Da će se, nastavi li se sa sadašnjom taktikom Evropljana i Amerikanaca, i u budućnosti tapkati na mjestu sugerira i sve što se događalo nakon okončanih pregovora. Jedan detalj pri tome zaslužuje posebnu pozornost. Lider SDA je, samo dan-dva poslije, predsjednicima svih parlamentarnih stranaka uputio prijedlog ustavnih i reformi izbornoga zakonodavstva svoje partije.[1] Iako kod mene on nije izazvao ni ushićenost ni odobravanja, moj stav je u vezi s tim najmanje važan. No, ignorirati nije moguće i način na koji je prijedlog SDA okarakteriziran od drugih.

Iz RS-a je, stiče se dojam da je jednoglasno, ponovno dano do znanja da neposredan izbor člana državnog predsjedništva iz ovog dijela zemlje ne može biti predmet rasprava. A Federacija, dodano je, takvo rješenje može slijediti, a može ići i na posredan, dakle izbor u federalnom ili državnom parlamentu. Usto, lider SNSD-a je išao i korak dalje. Najavio je inicijativa o spajanju funkcija Predsjednika RS-a i člana Predsjedništva BiH iz toga entiteta.

Još značajniji je kao indikator trenutačnog stanja način na koji je na prijedlog SDA odgovorio HDZ i njegov prvi čovjek. Jer, taj odgovor svjedoči o odlučnosti vrha ove stranke da istraje na rješenjima koja su godinama poznata – i da ne napravi ni jedan korak prema rješenju koje bi moglo biti podloga mogućem političkom kompromisu. U prilog tome, uostalom, svjedoči i osam načela od kojih, kako se precizira, HDZ ne kani ni za milimetar odstupiti. Među njima posebice vrijedi apostrofirati tzv. legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u izboru i „članova Predsjedništva BiH i izaslanika u Dom naroda PSBiH“, dvije izborne jedinice u Federaciji u slučaju da se u izboru članova Predsjedništva iz reda Bošnjaka i Hrvata primijeni neposredan izbor, izbor izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije na način da oni odražavaju legitimnu volju naroda kako je i do sada predlagano – na način, dakle, koji pored postojeće podrazumijeva i novu, unutar-etničku diskriminaciju – zadržavanje postojećih nadležnosti domova naroda i na federalnoj i na državnoj razini, te tretiranje nacionalnim interesom svega što se takvim bude smatralo temeljem nadpolovične volje svakog nacionalnog kluba.[2]

Istine radi, razlike koje su demonstrirane u najnovijim razgovorima s posrednicima američke i administracije EU, nisu ni nove ni nepoznate. Naprotiv, pratiti ih je moguće od prvog dana života Izbornog zakona[3]. I nikada do danas, a u pitanju je čitavih 20 godina – iako je sve te godine postoji suglasnost o potrebi reformi izbornoga zakonodavstva – nije bio osiguran minimum konsenzusa, neophodnog da bi se navedenoj reformi i pristupilo. A razlog je u suprotstavljenosti interesa triju etničkih političkih filozofija među kojima svo to vrijeme nije bilo ni minimuma suglasja o rješenjima na kojima bi se mogao graditi politički konsenzus.  U suprotstavljenosti interesa je, na koncu, razlog i potpuno suprotnih tumačenja presuda bosanskohercegovačkih sudova, presude u predmetu Ljubić posebice.

Istina je, potom, da se izostanak konsenzusa o pravcima reforme izbornog zakonodavstva sve ove godine, zadnjih nekoliko posebice, koristi kao izgovor za sistemske blokade. Prisjetimo se, uostalom, prijetnji izrečenih s vrha HDZ i SNSD u vremenu nakon posljednjih parlamentarnih izbora,[4] a takvih je, i izgovorenih s različitih mjesta, bilo u izobilju.

Na koncu, možda od viška nije spomenuti ni još jedan detalj. Od 2015. godine je, naime, ponuđeno nekoliko prijedloga izmjena i dopuna Izbornog zakona. Dva su najkarakterističnija – jedan kojeg je u parlamentarnu proceduru uputio HDZ i drugi, kojeg su zastupnicima u državnom parlamentu ponudili SDP i DF, a naknadno im se pridružile i još neke parlamentarne stranke. Nije mi namjera interpretirati suštinu ni jednog ni drugog[5]. No, istina je da ni jedan ni drugi uz sebe nije uspio okupiti parlamentarnu većinu. A to je, uz sve ostalo, također simptom da bi, uz postojeći, nedovoljno odlučan pristup centara svjetske moći, propasti mogla nada da bi nas i u sljedećim mjesecima, možda i godinama, sve zajedno mogla dočekati ugodna vijest da je suglasje o ustavnoj i reformi izbornoga zakonodavstva konačno postignuto.